TRAPERICE NEMOGUĆE DULJINE
Kažu da istina boli najviše. Možda i jeste tako ali ja se lakše nosim s tim nego sa lijepim lažima. Dragi moj, sve što si trebao napraviti jeste stati ispred mene, pogledati me u oči i reći istinu. I time bi sve bilo riješeno jer to je to....istina ...tu se nema šta dodati niti oduzeti......ali, ne....ti si morao lagati. Oda tu laž opravdavati još jednom, pa sve potvrđivati nekom trećom laži. Ali i pored svega toga, bila sam spremna dočekati te i poslušati tvoju istinu. Propustio si priliku i žao mi je, zbog tebe. Žao mi je jer ti nikada više neće biti ugodno sresti me.......i ja tu ne mogu ništa učiniti.......


>>>>>>>>>>>>>


Ljubavi moja , dragi moj
lijepo je imati nekoga ko mari.
Teško mi je što sam te zabrinula ali, nemoj shvatiti pogrešno, nekako mi je to i lijepo...stvarno jest....Zamisli, nekome je stalo do mene. Ne samo da si luđak koji misli da sam lijepa, divna, dobra nego još i mariš za mene.....To je tako nova situacija za mene da mi se čini da sanjam, da ću se probuditi i vidjeti da si ti samo neka izmišljotina očajne, usamljene, frustrirane babe......A onda mi, znaš, onda mi dođeš i uvjerim se da si stvaran .......Wow...i onda je sve tako, tako......prekrasno. I stvarno je lijepo što imam jednom nekoga kome mogu reći da mi je loš dan i da mi je teško..i da je taj neko na mojoj strani.
Ali znaš, dragi, ipak se ti ne moraš puno brinuti za mene, ja sam ona koja preživljava. I uvijek ću. Preživjeti. Možda budem izudarana, ozlijeđena, povrijeđena, umorna, na koljenima, bez snage...ali preživim i izvučem se i to još i viceve pričam i smijem se.........A sada, kada si ti tu negdje, kada mi ti tako lijepe stvari govoriš, kada si mi tako dobar, lakše mi je izdržati i mogu izdržati puno više i sigurno ću se puno brže dići i nastaviti dalje.
Dragi, mili moj...ja znam da..........ma, znam sve ali svejedno si postao onaj koji mi daje snagu.........Postao si onaj bitni....Znaš, fali mi tvoj zagrljaj, fali mi do bola....ali opet, samo kada zatvorim oči i sjetim se, gotovo kao da te osjetim pored sebe.....gotovo bih ti počela govoriti, milovati te i tepati ti........i nije to nešto kada sam sama u ovom svome lijepom kavezu ali zamisli šta bi rekli ljudi u tramvaju


>>>>>>>>>>

Jedan od onih dana kada čovjek ne zna šta bi sam sa sobom. A dobro, nije ovo jedini takav dan , ali danas je poseban.
Čitav dan pada kiša.
Kada sam se probudila, slušala sam kako kapi padaju po prozoru i mislila sam kaako bi bilo fino da se ne moram ustati. Zamislila sam nešto u ovom smislu: protežeš se, namjestiš u bolji položaj, uključiš radio, još malo bolje se ušuškaš pod jorgan i počneš sanjati, onako, ne sasvim budan. Onda mi je palo na pamet kako bi bilo lijepo da je još netko tu negdje, nadohvat ruke....i šta se desi, počnem razmišljati o tebi.....Nekako mi se čini da počinješ zauzimati jako puno mjesta u mome životu.....




>>>>><<<<<

Uhvatila sam izraz emotivna budala......aaaa šta bih sve imala napisati na tu temu....bolje da i ne počinjem. Pravi bi izraz bio: idiot....grub, ali toliko sam već put ispala budala da to normalan čovjek (žena) to sebi ne bi dopustio.......Znaš. ponekad mi se čini da imam neko....paaaa, ne znam 10. ili 11. čulo......kao to što me je tako privuklo nekome za koga nisam sigurna ni da li uopće postoji, neko čulo koje me tjera da putem tih nekakvih električnih impulsa, na daljinu dakle, da putem svega toga pomislim da si ti, upravo ti, neko.....Koliko sentimentalnih gluposti na jednom mjestu, zar ne?
Znaš šta zapravo želim...Naravno, želim da postojiš a zatim želim da budemo zajedno dan, dva, tri pet ili petnaest dana da te osjetim, ne samo fizički......želim te gledati i iz tvojih očiju, sa tvojih usana, iz tvoga tijela i izgleda, ponašanja skupljati znakove i izdefinirati ovo što mi se dešava.....
O dragi moj, sigurna sam da znaš....imala sam muškaraca, oh da, mnogo muškaraca: pametnih, normalnih, finih, dragih....i nisam uspjela biti sretna...pa sam i prestala više tražiti i pokušala se pomiriti sa nečim što sam sama sebi zadala: najbolje je biti sam....a zapravo je to teško, o tako jako teško...




>>>>><<<<<


Vidiš, moj dragi u trapericama nemoguće duljine, u mojim se pjesmama može prepoznati sjeta....ili kada se s nekim osjećam dobro i sigurno pa se razotkrijem, i tada se da vidjeti ta tuga ...Većina drugih vide uvijek nasmijanu, veselu žensku, malkice blentavu, možda za svoje godine preneozbiljnu..:). To je moj način borbe, ne dam im da vide da su me porazili čak i ako sam do nogu potučena....Ako treba, zatvoriti ću se u svoju sobu, otplakati, odvrištati, odjaukati, ispsovati sve po redu, lupati glavom u zid i bacati tanjure kroz prozor....a onda se umiti, našminkati, nasmijati i krenuti vani, sa novom vedrinom u duhu i u natečenim očima........



>>>>><<<<<

Sjetila sam se jedne priče.
Prije nekoliko godina netko, tada moj, onako, mrtav hladan i iz čista mira, nazvao me malim medom. Pogledam ja njega, onako malo poprijeko, mislim, znam da ne izgledam baš reprezentativno ali da sam ko medo, ma daj čovječe...shvati on moj pogleda i ispriča mi pričicu.
Hahahah, pazi ovo nepostojeći moj, pričam ti priču o priči :)
I tako, na vrhu planine, na nekakvoj stijeni, dva mlada sokolića napravila sebi tulum. Piju, puše i bacaju se strmoglavce u ponor. I tako se strovaljuju dolje, skoro do kraja, onda rašire krila i u zadnjem trenu se lijepo vinu u visine, na sigurnost. I stvarno im je ludo dobro.
Dođe njihov prijatelj, mali medo do njih, malo ih promatrao iz prikrajka, onda im prišao, i upitao ih:"A šta vi to radite, dečki?". Oni mu objasne kako se fino zabavljaju i mali medo odluči pridružiti im se u njihovoj zabavi. Kako oni, tako i on: malo popije, povuče koji dim i onda stane na stijenu i strmoglavi se dolje. U neko doba, sjeti se on i obrati se sokolićima:"Dečki, dečki, ali ja nemam krila!!!"
Sokolići će na to:"Jooooj, medo , jesi ti nama cooooool!"

Tako je mene vidio taj tada netko moj....a kada sam malo bolje razmislila, kad sam se otrijeznila od njegovih pogleda i dodira, vidjela sam da je to-to. Skačem u ponor i ne razmišljam o tome da nemam krila koja će me vratiti na sigurnu visinu. Sreća je samo što je taj ponor toliko dubok da još uvijek nisam stigla do dna i živim u iluziji da se niti neću razbiti o dno...a ako budem padala dovoljno duboko možda će mi se desiti kao onim junacima iz kultnog romana pa negdje drugdje izronim na površinu, štaviše, na vrh planine 


>>>>><<<<<


Eto, dušo, došao nama petak......i samo da još nekome nešto to znači u životu :).....Ajde da ti objasnim sve o mojim petkima (petkovima):dok sam išla u školu, petak nisam volila jer je to značilo da sve do ponedjeljka neću moći sjediti pored svoga najdražeg školskog kolege..::) kada sam dobila svoje prvo zaposlenje, opet nisam volila petak jer tada nisam mogla raditi sa svojim najdražim radnim kolegom...Kada sam prestala raditi na tom mjestu, malo se popravilo stanje oko petka jer sam sa tim, tada već bivšim kolegom izlazila :). A onda opet nisam volila petke, nakon što sam se s njim prestala viđati jer.....pa, jer sam se prestala s njim viđati, mislim, a šta drugo.
Kada je došlo vrijeme za nešto prestrašno u mome životu a na što nisam imala utjecaja, neki drugi ljudi su to izazvali i to htjeli, samo sam mogla trpiti i čekati da li će ikada proći i zapravo nisam ni bila istinski svjesna protoka vremena pa mi nije ni bilo važno koji je dan.......
A bol i nesreća se raziđu kao magla.....Znaš kakva je magla, naizgled nestane, iako su svi sastojci još uvijek tu, ali mi se učini da je život opet normalan i opet razmišljam o petkima (petkovima), makar utoliko da li ih volim ili ne volim.Ah, ali u konačnici moram priznati, još uvijek sama ne mogu razlučiti da li ih volim ili ih ne volim......još uvijek mi to definiraju neki drugi ljudi


>>>>><<<<<

Dragi moj „Bog zna da li uopće postojiš- virtualni dragi u trapericama nemoguće duljine“ malo sam ti umorna danas.
Malo sam kao da me parni valjak pregazio, i to ne Aki i Hus :).
Danas sam bila malo dobra kćer, malo zločesta...onda malo dobra prijateljica, malo zajebana (ups, sooooooooorrryyyyy ali je živa istina).....bila sam malo slatka, malo vještica...i znaš šta, u jednom trenutku sam rekla: Stani....i stala sam............i pogledala sam se u ogledalo da se sjetim ko sam i čim sam se vidjela, sjetila sam se....aaaaaaa, znači, to je ta blentača..:)...Ali da, evo i sada sam zastala i sjetila se, bila sam danas i vrlo pametna...ma skoro genijalna- nisam mogla doći sebi kako sam pametna bila......
I evo, sada, na kraju dana, malo sam došla sebi i sama se sebi čudim koje ti gluposti lupetam...i točno te mogu zamisliti kako odmahuješ glavom u nevjerici s kim, ili s čim ti to imaš posla...naravno, ako imaš posla...:)
Eto, kao i uvijek završavam pismo sa: i dalje mislim na tebe, glumim modernu virtualnu Penelopu i još uvijek te očekujem....
I još mi jedna stvar pala na pamet........ Pa ja i ne mogu biti Penelopa. Ona je čekala svoga muža, oca svoje djece, gospodara kuće i imanja.....Znala je, dakle, šta čeka i bila strpljiva........Ja nemam šta čekati......da si pravi, stvaran, rekla bih ti: Daj mi razlog, motiv, cilj.......postoji iskra, vatru moraš malo potaknuti......Ovako, tražiti iskru, vatru (ili ono što je imala draga Pene) od hrpe električnih impulsa.....hmmmmmmm......


>>>>><<<<<

Postoje neke naznake da će današnji dan završiti.
Ozbiljno to velim, nekako mi se čini da bih danas i mogla poskidati sa sebe šminku, pobacati odjeću, pod tušem skinuti sve taloge ovoga dana i zavući se u krevet, uzeti knjigu.........ooooo, koji će to lijep trenutak biti.........A ne velim ja ništa loše, ne mogu se žaliti, nije loš dan bio, ali duuuuug, predug........I tako se znaju zaredati neki beskonačni dan,ali kad se okreneš i pogledaš, evo i ovaj mjesec došao kraju.....
I ne mogu vjerovati, već je prošlo toliko mjeseci, zima prošla, proljeće ko proljeće-prolijeće...i sada da nastavim u ovome ritmu , začas bih došla do Božića ove godine. A neću tako nastaviti, tu ću stati...zaustaviti ću se i uživati malo u ovom proljetnom bućkurišu od vremena, mirisa, boja...hihihiiihi i u onome o čemu sam pročitala vic: Po čemu prepoznaješ žene sa Balkana- Po proljetnom velikom spremanju :)))))



>>>>><<<<<


Znaš, dragi moj virtualni dragi , nekada me probudi strah. Uhvati me u nekim noćima i osjetim se kao malo dijete, bespomoćna. Probudim se uznemirena i ne smijem se niti pomaknuti. U mraku, u mojoj sobi osjetim prisustvo nečeg prestrašnog. I tako, ležim na leđima, ruku stisnutih čvrsto uz tijelo, pokrivena do vrata i širom otvorenih očiju i ne smijem ni duboko disati jer će to nešto otkriti da sam tu, da sam budna i da sam sama......Na svu sreću, san je jači, dođe i pomogne mi da prebrodim strah. Slijedeće jutro od svega ostane samo neka čudna, neobjašnjiva tuga


>>>>><<<<<



Dragi, moram ti nešto priznati, jedno vrijeme su me držali vampiri........Neee, ne, ne , ne....nisam bila žrtvom otmice od strane nadnaravnih bića nego sam kao bez daha čitala knnige o vampirima. Prvo me je začarala Viktorija, a zatim sam tražila po knjižnicama slične knjige i zaljubila sam se....A kako da se ne zaljubim, u tim romanima oni su svi prekrasni, ima ih i jako dobrih, nisu svi zločesti a i oni koji su malo zločesti uvjetovani su svojom prirodom, jednostavno moraju piti krv samo zato da opstanu. Pa mislim, to nema veze sa moralom, to je nešto iznad morala.....Ali u svemu tome, dragi moj, nepostojeći , ali sada zapanjeni dragi, jedna mi stvar nije jasna: da li vampiri imaju neku alergijsku reakciju ako im ne odgovara krvna grupa žrtve?.....Ili imaju neki detektor koji im govori koju krvnu grupu žrtva ima i tjera ih od tog? Mislim, tako se može objasniti zašto neki ljudi ne budu žrtve vampira. Mislim, na jednoj teritoriji živi jedna vampirska obitelj (right, Viktorija?) i kao familija imaju istu krvnu grupu i moraju se prehranjivati a nisu svi na njihovoj teritoriji napadnuti.Ja to mogu objasniti jedino alergijskom reakcijom na nekompatibilne krvne grupe i urođenim obrambenim mehanizmom,. I još jedno, šta sa ljudima oboljelim od hemoragijske groznice....da li vampir od takve, zaražene krvi....hm....oživi!!!????!?!?!?

Moja 1. knjiga

četvrtak, 11.01.2018.

X X X


Kada mi dođeš
objesiti ću ti se oko vrata,
uvući ti se pod pazuho,
zalijepiti se za tvoja bedra.

Kada mi dođeš
širom ću otvoriti oči,
pažljivo ću te slušati,
veselo ću se smješkati.

Kada mi dođeš
Šutjet ću,
voljet ću te

- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

X X X

Kada sam umirala
U ona vremena sumraka ljudskosti
Dušu sam ostavila na pragu ničega.
Od tada
Ja- mrtva-neumrla
Ja-živa-neživa
Tražim
Po ulicama
Bijelim noćima
Sivoga grada
Pod suncem u odsjaju podzemnih voda
Pod treperavom zvijezdom na grani srebrnog drveta
Tražim
Svoje godine izgubljene u lutanju
U potrazi za izgubljenim
U životu nežive i smrti neumrle
Tražim godine koje mi se redaju na plećima mimo mene
Prolaze
Ne diraju me i ne ostavljaju traga a pritišću
Ja- ona koja sam tu, živa a neživa tražim onu
Koje nema- mrtvu-neumrlu
Onu koja živi tu a dušu traži
Negdje, na pragu ničega


STRAH

Pričam ti o svojim snovima i željama
o čežnji za tobom.
Onda ti spomenem tugu pomiješanu sa srećom
i strahove.
A ti šutiš.
Ne želiš čuti bol u mojim riječima.
Osjetim hladnoću koja se skuplja u prostoru između nas
Želim se ogrijati na vatri
A ostale su samo slabe iskrice .
Odlaziš od mene, gubim te.
Tek ponekad
pogled ili riječ
potaknu nadu.
Bojim se hladnoće i boli.
Strah me je samoće koja ostaje iza tebe
Odlaziš.
Gubim te.
Vjerovala sam u iluziju,
u sve lijepe riječi koje si mi rekao
vjerovala sam u sreću koja je izgledala
kao da je samo meni namijenjena.
Da li si ikada stvarno želio čuti moje nježnosti
moje zavjete na ljubav
Moja obećanja za vječnost?
Slušala sam te i mislila da je svaka tvoja riječ-ljubavna izjava
gledam u ogledalu tragove koji ostaju
Kada se povjeruje u riječi….
Vjerovala sam bajci
već istrošenoj od zloupotrebe.
I opet ti pričam o sreći, čežnji i snovima
ti ne želiš slušati moj vapaj.
Gubim te!
Ne, ne…..u dubini duše znam
nisam te nikada ni imala………


- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

I dok čuvam te u sebi
Slutim izlazak sunca
U tvojim očima vidim odsjaj neba
Osjetim plimu, eto je dolazi
Navire kroz vene.
Zapinje mi dah na usnama
Dok iz tvojih klizi, kao u transu
Osjećam miris beskraja
I čujem pjesmu koja dolazi od nestanka
Učini me pjenom na vrhu vala
I prostri me po rubovima srca
Da ukrasim tvoje krajolike
Da izvezem tvoje poglede
Čipkom po meni
Dovedi me na drugu stranu
Bez mraka, hladnoće i samoće
Prevedi me u svijet
Bljeska i sjaja
Dok držim se za tvoje dodire
I ne dam te
Van
Iz beskraja


X X X


Plačem noćas za danima
noćima
Za svime što je bilo
što je moglo biti
Samo da me nisi nazvao
da nisi učinio
što nisi smio.
Plačem noćas za gestom očekivanom
a nje nije bilo
plačem za riječima koje se nisi usudio izreći.
Plačem noćas
Zbog ponosa koji je jedini preostao da me obrani od zla
plačem zbog svega što ti nisam bila
što mi nisi bio
što nismo znali, htjeli, mogli.
Plačem
Bez suza


- 16:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.02.2014.

Ljubav je kao more!
Lagano se poigrava s tijelom
mazi ga, grli i ljuljuška na sitnim valovima.
A onda
poludi
uzburka se
šamara
dušu potapa golemim brijegovima
baca u dubine
oduzima dah!
A kada i poslednja nada počne odlaziti
smiri se i opet uživaš u ljepotama
laganog i nježnog užitka!
Opet te ljubav obuzima nježnošću
A more je varljivo
I dići će se nevera ponovo!

- 11:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 05.02.2014.

Stojiš na cesti, ravnoj,
Bez i jedne krivine,
Bez i jednog brežuljka
Ili udoline
Sam!
Ne znaš gdje si!

Toliko već hodaš, zaboravio si gdje si krenuo
Srce ti lupa brzo, znaš to iako ne osjećaš
Dah ti se ledi na usnama, hladnoća je u tebi
Osvrćeš se, gledaš oko sebe, tražiš
Iza tebe gusta magla svoje prste pruža prema tebi
Ispred tebe se oblaci spustili i pritišću ti pogled
Čezneš za zrakom sunca
Tračkom svjetlosti
da ti pokaže put
osvjetli cilj
da obasja druge koji,znaš to, hodaju s tobom.
Čekaš, tražiš, osjetiš strah

A što........?!?
A što ako.....?!?
Zraka sunca se pojavi
Obasja te
Zabljesne
Zarobi te u svom sjaju?!?!
Što ako najednom sve vidiš
Jasno, čisto, bez tajni i misterija?!?!
Da li ćeš i tada znati kuda ideš?!?!
Da li će te pratiti i tada
Ili prezreti
Ostaviti....!?!
Stojiš na cesti
Sam!

- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.01.2014.

Sve na svoje mjesto posložila!
Oprala, oprašila, pobrisala!
Prošlost gurnula pod tepih!
Budućnost prebrisala staklosjajem!

Mogu dalje kroz sadašnjost!

- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.01.2014.

Misli moje odletješe od mene, ravno prema mjesecu.
A on se smije bljeskovima crnila moje duše.
Poslah oči svoje da potraže misli moje.
Nema ih, ne mogu ih vidjeti.
Niti nos ih ne može nanjušiti.
Osjećam ledene trnove koji mi se prelijevaju u vene.
U mislima koje sam izgubila
ostalo mi je sjećanje.
Sjećam se dlana na kojem počiva
izgubljen
nebitan
onaj koga nema

- 15:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 12.06.2012.

Odsad šutim

Neću ti više govoriti da te volim, niti ćeš ikada više od mene čuti koliko mi nedostaješ, koliko mi trebaš.
Neću ti više govoriti o tome.
Ne želim.
Jer riječi se troše, postaju ofucane, jeftine od čestog korištenja.
Svoju ljubav, svoju čežnju ću pokazivati. Govorit ću ti tijelom, pogledom, osmijehom, koliko si mi potreban, koliko te volim.
Riječi nestaju i zato ti neću više ništa reći..........

- 23:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 27.12.2011.

Još samo deset minuta

-Moram ići!
-:(
-............
- Znaš da te ljubim?
-:)
-Tvoje se oči uvijek smiješe, usne su ti meke, a tijelo toplo i mirisno! Volim te ljubiti!!!
-Moram li reći koliko si mi drag?!
-:).................
-Moram ići!
-Aaaaahhhhhhh!
-Ne želim ići!
-Nemoj, ostani još malo!
-Još deset minuta!
-:)
-......................
-Zaista, moram.....
-Mmmmmmmmm....još samo malo
-Ako ostanem još samo malo-ostat ću čitav život
-Mmmmmmmm...........onda možeš ostati i još samo deset........deset života

- 23:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

............

Već dugo ih osjetim
i sve češće čujem.
Osjetim kako se guraju, komešaju,
premještaju s jednog na drugo mjesto.
Osjetim kada im je ugodno i dobro
A kada su loše raspoloženi
I kada im nije dobro.
Zaista, osjetim svaku promjenu kod njih.
I čujem da razgovaraju.
Ponekad se svađaju,
ponekad čujem samo jednog kako viče.
Sve je manje trenutaka tišine....
Pa ipak, ponekad je gotovo ugodno
govore tiho , mekim glasom
kao da pjevuše
Katkada sasvim ugodno razgovaramo
O svemu
Zaista, sve im kažem s povjerenjem
i čini mi se i oni se meni otvaraju.
Ponekad
Čini mi se
Kao da ih i drugi mogu čuti
Fantome u mojoj glavi

- 23:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2018 (3)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Lipanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (1)
Opis bloga
Snivam o snovima koje smo sanjali u snenim praskozorjima kada nam san nije htio na oči





Mak Dizdar: Modra rijeka

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke


>>>>>

Vesna Parun: Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!


>>>>>

Pablo Neruda: Noćas bih mogao napisati

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: 'Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.'

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.